Da biblioteke nisu fizička mjesta za skladištenje znanja, reći će Zlatko Topčić, novi direktor JU Biblioteka Sarajeva. Ima snage, znanja i ideja da ovu kuću učini boljom

zlatko_topcic

Zlatko Topčić ima dva puta kojima korača. Put direktora i put pisca. Odnedavno je direktor JU Biblioteka Sarajeva. Znanja koja je stekao i koja i dalje stiče u menadžerskim poslovima prenosi kroz romane, filmske scenarije ili dramu spajajući na taj način razdvojene puteve u jedan. I direktor i pisac.

Da li se sada kao pisac najbolje osjećate među knjigama, s obzirom na to da ste odnedavno na čelu JU Biblioteka Sarajeva?

– Rođen sam među knjigama, knjige su moj svijet u kojem se najbolje osjećam. Imam snage, znanja i ideja da i ovu kuću učinim boljom.

Kako sačuvati vrijednosti kulture čitanja i obrazovanja?

– Veliki posao je pred nama. Za prvih osam mjeseci ostvareno je svega trideset i pet posto planiranog vlastitog prihoda. S početkom nove školske godine JU Biblioteka Sarajeva želi radost čitanja učiniti bližom svim stanovnicima glavnog grada BiH i zato kreće s velikom kampanjom učlanjivanja. Štampan je atraktivan informativno-propagandni materijal koji će biti distribuiran u sve obrazovne institucije i dijeljen građanstvu putem pošte, brendiranih info-pultova instaliranih na najfrekventnijim mjestima u gradu, ali i u okviru svih šesnaest pozajmnih odjeljenja JU Biblioteka Sarajeva koji su disperzirani u Kantonu Sarajevo.

Ima li Sarajevo biblioteku koja će u 21. vijeku imati sve atribute koje imaju biblioteke evropskih i svjetskih metropola?

– U šest odjeljenja je u primjeni COBISS/Pozajmice (kooperativni online bibliografski sistem i servisi) i ID članskih kartica sa bar-kodom, koji omogućava automatsku pozajmicu bibliotečke građe, jer je uspostavljena jedinstvena baza bibliografskih i podataka o stanju fonda. Ovim se servis podiže na kvalitativno viši nivo, a u narednom periodu sistem COBISS će se instalirati u svih šesnaest odjeljenja.

slika-logo-bibliotekasarajeva

Uskoro ćemo naše radno vrijeme još više prilagoditi potrebama korisnika, a povrat knjiga će se moći izvršiti ne samo u odjeljenju gdje je knjiga pozajmljena nego i u bilo kojem drugom odjeljenju. Također, otvoren je i proces promjene vizuelnog identiteta, od novog logotipa koji predstavlja stiliziranu “mudru sovu” i, uskoro, novog web sajta s pristupom našoj digitaliziranoj biblioteci, do ugradnje led-panela u sva odjeljenja, čime će se poboljšati komunikacija s korisnicima, ali i otvoriti novi marketinški prostor za povećanje vanbudžetskih prihoda.

Na koji način ćete sarajevskim bibliotekama privući generaciju rođenu devedesetih godina prošlog stoljeća – tzv. net-generaciju?

– Godišnja članarina je svega 15 KM i ispod je prosječne cijene jedne knjige, a omogućava pozajmicu recentne stručne literature i beletristike iz bogatog i ažuriranog fonda. Već godinama opada broj članova biblioteka, učenici “Anu Karenjinu” čitaju u skraćenoj verziji od dvadesetak strana i misle da su nekoga prevarili… Sveopća površnost i želja da se do svih vrijednosti dođe kraćim putem, odmah i bez muke… Možda sam suviše konzervativan, ali knjiga, ona s mirisom tek otisnutog sloga, ona u kojoj u trenu možeš skočiti s početka na kraj, pa na sredinu i nazad, nikada neće nestati. To uostalom potvrđuju svjetska iskustva. Digitalna knjiga ne isključuje onu klasičnu, samo je dostupnija. Njegujući nezamjenjivost knjige kao entiteta, uporedo moramo ići ukorak s vremenom i intenzivirati započeti proces digitalizacije knjižnog fonda, kao i nove oblike komuniciranja s auditorijem, uvjeren da ti procesi nisu u koliziji nego da su komplementarni.

Prati li naša Javna ustanova aktuelnu izdavačku produkciju, imate li saradnju s bh. izdavačkim kućama i izdavačima iz regiona, oskudijeva li u ponudi novih izdanja?

– Namjera mi je ustanoviti, zajedno s Legološkim udruženjem u Bosni i Hercegovini, nagradu “Nedžad Ibrišimović”, koja će podsjećati na tog značajnog bosanskohercegovačkog pisca, ali i afirmirati JU Biblioteka Sarajeva kao relevantnu kulturnu instituciju. Ova nagrada biće dodjeljivana najčitanijim autorima, najrevnosnijim čitateljima, ali i donatorima izuzetno vrijednih, starih, raritetnih knjiga i kućnih biblioteka.

Da li je naša Javna ustanova spremna odgovoriti izazovima u vremenu koje predstoji?

– Nedostatak finansijskih sredstava često se uzima kao alibi, a ne kao izazov. Kao bivši generalni sekretar Društva pisaca BiH, direktor i umjetnički rukovodilac Kamernog teatra 55 i direktor TVSA, izgradio sam reputaciju menadžera koji, uprkos skromnim sredstvima na raspolaganju ili čak s zatečenim gubicima i dubiozama, nikada nije poslovao s gubicima. Naučio sam da je tajna uspjeha u domaćinskom odnosu prema budžetskim sredstvima i maksimalnom korištenju ljudskih resursa, reafirmirajući pomalo anahroni ali nezamjenjivi institut “ličnog primjera” i njegovanje dobrih kolegijalnih i profesionalnih odnosa, stvaranje pozitivne atmosfere i zdravog takmičarskog odnosa.

Hoćete li imati vremena za pisanje, može li čitalačka publika iz Vašeg pera uskoro očekivati još jedan naslov?

– Književnost je moje temeljno životno poslanje. Ne mamuzam inspiraciju, ne žurim, biram oblutke za novu građevinu. Prilično sam spokojan, iza mene su i opus i dometi, ali više nemam vremena da rasipam snagu na bilo šta što nije bolje od toga. Sada sam u onoj jednako kreativnoj fazi sedimentiranja utisaka i slika koje će se u nekom trenutku sklopiti i potražiti formu u kojoj će se najbolje izraziti. Mislim da će to biti novi scenarij za film.

Neki Vaši romani su nedavno prevedeni na strane jezike. Koji i kada su promocije?

– Važni su i rijetki datumi kada djelo naše savremene književnosti bude prevedeno s bosanskog na neki od velikih jezika i kada se ogleda u velikim kulturama. Moj roman “Završna riječ” (EPH/Novi liber, Zagreb, 2011) preveden je na francuski (“La mot de la fin”, M.E.O. Edition, Bruxelles, 2016). Kritike i komplimenti koji dolaze su takvi da prevazilaze sve ono što je o tom romanu napisano u Bosni i regionu, a napisano je, uz pregršt važnih nagrada, puno i pohvalno.

dagmar

zavrsna.rijec@dagmar

Ako ste ozbiljan autor, onda ste ipak nesigurni u svoje pismo i uvijek u dilemi da li ste svoju priču uzdigli na univerzalni nivo i kako će reagirati publika iz drugog kulturnog kruga. “Dagmar”, koji je upravo preveden na češki (For Praque, 2016), svojevrsni je nastavak romana “Završna riječ”, direktno se referira na njega i, iako funkcioniraju i kao zasebne cjeline, riječ je ipak o duologiji. Činjenica da su oba dosadašnja izdanja “Završne riječi” objavljena u inostranstvu predstavljala je dobru mogućnost šire promocije, ali iz ugla bosanskohercegovačke publike bio je to i izvjestan hendikep, jer je ovdje imala objektivno otežanu distribuciju. Nijednu od ovih knjiga nije moguće naći ni u knjižarama, ni na sajmovima i vašarima knjiga, ni u bibliotekama. Zato se radujem da će ih Buybook objavljivanjem duologije “zavrsna.rijec@dagmar” prvi put predstaviti kao cjelinu i što će, makar i sa zadrškom, konačno bili dostupni bh. publici, a ne samo stručnim žirijima.

Da li će Vaša drama “Gnjevni ljudi” uskoro imati teatarsku premijeru?

– Drama “Gnjevni ljudi” proljetos je objavljena u Dobroj knjizi, a u februaru 2017. trebala bi imati teatarsku premijeru. To je moja najbolja drama – moderan dramski tekst u formi antičke drame koji se bavi jednom od traumatičnih epizoda iz odbrane Sarajeva, sada kada je na djelu nužnost odbrane istine o njoj. Ta istina, toliko očigledna da zaista liči na simplifikaciju, brutalno je napadnuta od strane onih koji su svirepo opsjedali ovaj grad.

Uvjereni su da je proteklo dovoljno vremena. Došle su nove generacije koje pojma nemaju šta se zaista dogodilo jer o tome škole šute, a mi, puni obzira, govorimo ili sterilno prigodničarski, ili u pola glasa. Sjećanja ionako vole relativizacije. Organizirani zaborav je razlio naše pamćenje poput akvarela i – ne bez đavla! – neki misle da je došao trenutak kada se naša bljutava viktimizirana bolećivost može opet iskoristiti dizajnirajući “novu istinu”. To nepodnošljivo zlo se hoće podijeliti “pravedno na ravne časti”, a na cunamiju islamofobije agresija naknadno uklopiti u kontekst pionirske borbe protiv terorizma! Tradicionalno, nema mnogo inventivnosti u tim lažima i one se plasiraju po provjerenom obrascu: opisuje se vjerno faktičko stanje, a onda protagonisti samo zamijene role. Tako laži u očima neupućenih mogu izgledati sasvim uvjerljivo i ilustrirano. Angažirani teatar mora se baviti traumama i otvarati rane da bi one konačno zdravo zacjeljivale, a ne postajale mitološko “divlje meso”.

Oslobođenje

Objavi ovu vijest na svom profilu