Ništa nije dragocjenije u životu i za život od lijepog sjećanja na djetinjstvo koje ima dušu

“Nema te mašte koja se sama sobom može napajati. Dječji duh traži hrane jer djeca ne žive samo od kruha. I stoga se obraćaju onima koji im daju sve: kuću, odjeću, obraćaju se silama pomoćnicama koje ih u drami koju za njih predstavlja život ohrabruju protiv sjene, tame i vukova … Mole ih da im dadu prve slike koje će oni svakako izmijeniti, razbiti, ali da bi napravili nove i još ljepše.”

Iza nas je još jedna predivna godina koju su ispunila najljepša bajkovito čarobna druženja našeg kutka. Druženja koja su nam donijela mnogo radosti. Radosti onog novog što smo zajedno spoznali. Jedni od drugih. Tražili smo ono dobro i pamtili ga, jer malena dobročinstva su velika za one koji ih dobivaju u pravi čas. Ono što smo darovali jedni drugima jeste jednostavno i skromno, ali veliko, jer dolazi iz srca. A srce poklanja ljubav. Ljubav koju djeca traže i koju uzvraćaju ako je imaju u dovoljnim količinama. Naše najbolje prijateljice bile su stranice, ukrašene najljepšim iscrtanim šarenilom korica. Šarenilom pisane riječi, a ne tehnologije. Šarenilom boja. Šarenilom koje nas uči da ništa nije dragocjenije u životu i za život od lijepog sjećanja na djetinjstvo koje ima dušu.

Riječ Jasmine Klico-Hasanagić:

– Svaka priča ima svog čitaoca samo ga treba pronaći. On može biti posut nadama i iščekivanjima, ali i nestrpljenjem. Nekada priča može čekati cijelu godinu da bude pronađena, a često završi i u pogrešnim rukama pa njenu poruku ne shvati čitalac. Mnogo je ljepše da čeka onoga ko je traži i žudi za njom. I onda kada je pronađe čitalac za koga je i stvorena počinje da se otkriva sa svakim novim slovom, redom i listom. Pokazuje se nestrpljivo i plaho od tolike čežnje. Kada se pokaže i otkrije u pravom svjetlu onome za koga je napisana bude ispunjena i sretna. Taj susret je nevjerovatno emotivno satkan od posebne vrste papira i slova. Priča i njen čitalac su jedno u tom trenutku u mašti, baš u toj priči, na tom mjestu tamo gdje se završava i gdje počinje neka nova koja čeka da bude ispričana. Biblioteka koja vjerno čuva bezbroj priča koje čekaju da budu ispričane i pronađene svakodnevno svjedoči tim čarobnim susretima u kutku biblioteke. Mi dogovaramo te divne susrete i to nas beskrajno raduje svakog Utorka u našoj biblioteci. Odjeljenje Trg Nezavisnosti i u Novoj godini čeka da zajedno gradimo jedan novi svijet. Još šareniji.
“Kako bi se čovjek radovao, kako bi se radovao u pravom, čistom smislu te riječi, treba za jedan trenutak opet postati dijete. Radost je stvar koju odrasli ne poznaju. Oni tom riječju nazivaju nešto sasvim drugo, sasvim različito. Treba mnogo, mnogo naivnosti za pravu, čistu radost. Prava je radost ustvari bezrazložna. U tom i jest njena čudesna ljepota.”

Pripremila: Aldijana Selimbegović
Izvor: http://kolumnist.blogger.ba/arhiva/2016/12/27/4044449

Objavi ovu vijest na svom profilu